Fascinantno je koliko strah upravlja našim životima. Bilo da govorimo o svakodnevnim problemima koji nas okružuju, a mi ih hranimo strahom, bilo kad je u pitanju strah na društvenoj razini… e sad ovisi u kojem se društvu nalazite… Hoće li vas plašiti crvenim, crnim, ili nekom drugom bojom, izazivanje straha ne prestaje.
Ali nekom to paše! Netko to obilato koristi, jer uplašen čovjek je krotak čovjek, pa ga se lako ukalupljuje u predviđene obrasce. Čini se, da se kao društvo, najviše bojimo promjena. Taj nas strah doslovno paralizira! Jer, promjena je akcija, kako ona fizička, tako i mentalna, a akciju ne poduzimamo jer smo, pazite sad, lijeni… prvenstveno mentalno lijeni, jer… se bojimo! I tako u krug!
Stiže nam izborna jesen i nemojte misliti da se od vas očekuje da budete slobodnomisleći i da se pokrenete. Vi se morate plašiti! Na tome se dobivaju izbori! Biračka mobilizacija suptilna je radnja sa malim brojem onih koji još ne znaju čeka da se više plaše.
Mora se čovjek nasmijati kada vidi čime se služe svi oni koji misle da je vlast jedino mjesto za njihovu cijenjenu stražnjicu. Komorna atmosfera kojom nam prenose upozoravajuće vijesti, tragikomična je verzija kojom se koristi majka djeteta plašeći ga babarogom.
Teško je razlučiti informacije kojima nas bombardiraju, teško je u kakofoniji svih zvukova izabrati baš onaj koji, ne da godi uhu, nego mu izgovara istinu. Jer, jedino je to važno! Istina je luksuz koji se nama, biračima, ako uopće, servira hladna… nešto kao i osveta.
A naše se istine izvlače iz sarkofaga, u mumificiranom obliku, pa čak i ne smrde, jer eto, nemaju više od čega.
Sve ovo vam govorim jer sam već sad zamrla od iščekivanja pogleda na megdan, gdje će mačeve isukati oni koji znaju… znaju kako narod držati u srahu. I ne, nema tu srama, u ljubavi i u ratu sve je dozvoljeno.
Ironija leži tamo gdje je najmanje očekujemo… u izvorima vlastitog straha. Zapitajte se, koji su strahovi opravdani a koji su… babaroga.
Čini se da bi izbori trebali biti svake godine, jer ova je završnica uvijek posebno zanimljiva. Nada, devastiranim obiteljima, koje je pojeo i ispljunuo kredit u Švicarcima, starčadi, koja meso nije vidjela već neko vrijeme, stigla je upravo ovih dana… malo, ali čovjeka veseli, rekli bi… A tu se poentira! Pitanje je samo, koliko promašenih zicera broji momčad koja, eto, može postići zgoditke… i jeli im to dovoljno da prođu kvalifikacije.
Strah će ipak u konačnici odlučiti, strah nas određuje… jer nije nevažno čega se, u većini, plašimo.