O Amy

eMuškarac

eMuškarac

Online magazin za modernog muškarca

…I cheated myself like I knew I would…

Bio sam na koncertu Amy Winehouse u Beogradu jer jednostavno obožavam njen glas, tekstove i njezinu usudbenu raskalašenost, ali. Bio sam bijesan. Ono u stilu: glupa pijana krava! Kako se usuđuje?!? Onda sam još jedan dan proveo u apsolutnom čuđenju i kao žaljenju. A onda sam pročitao tekst od Biljane Srbljanović na istu “temu”. Prvo sam pomislio: koja patetika, koja kuturnofašistička dijareja. A onda sam shvatio da sam potpuno na “strani” Amy Winehouse, na strani Biljaninog teksta. Više je razloga tome.

Krenuo bih od općih jer se ne usudim baš s privatnim ili ih ne smatram dovoljno važnima, ne važno. Dakle, tvrdim i vjerujem i znam da čovjek nekada ne može stati sebi na stranu zbog tisuću razloga, milijun ili samo jednog. Nevažno, ali. Zbog tuge, zbog (ne)ovisnosti, zbog besmisla, zbog (ne)vjere, zbog rana, zbog ožiljaka. I nema, ne ide dalje.

I dođe ti (kao u Amynom “slučaju”) i pare i priznanje i uspjeh i sve što ima vrijednost u ovim kulturama i društvima, ali. Svima oko tebe se čini da ti je lako, da možeš i da trebaš biti odgovoran prema tome. Međutim ne možeš. Nema puno objašnjenja jer ne ide. I ne ide. I ne ide. I ti to ne razumiješ. I nitko oko tebe to ne razumije. Pitaš se i pitaju: Kako? E, pa tako.

Nema sile za spas. Nema ničeg. I nikog. Nikada i nigdje. A ponajmanje tebe za sebe.

Veliki ljudi tužno umiru, postala je već zakonitost. Puno je primjera. Kad kažem umiru, želim reći da im je uglavnom život svako malo na nekom od rubova, a ti rubovi znaju biti oštri pa se onda ti ljudi kroz život osakaćuju, piju, drogiraju, samokažnjavaju, ne nalaze harmoniju, uživaju u kaosu, u nemogućnostima, ispraznostima, “nenormalnostima”. Veliki ljudi, veliki talenti nekada ne znaju kako spasiti svoj život jer ne znaju gdje je on počeo, zašto je počeo i zašto ih nitko nije pitao je li smije početi. I to ih muči. Njima ni pjesma ni knjige ni ljudi, pogotovo, ne daju utjehu. Osim nekada, kada ih sami stvore. Tako barem izgleda.

Marguerite Duras, diva francuske riječi i misli se također ubijala u alkoholu, doživljavala kome, preživljavala ih, a onda stvorila jedno od najvećih djela 20. stoljeća. Ljubavnika. Volim vjerovati da se od nedostatka “tog” čovjeka u njenom životu i odlučivala svako malo za nešto nerealniji život, u alkoholu, za izmaglicu, za umor. A to odlučiš, kada ne možeš drugačije.

Možda, ako ne razumijete, da nikada i ne probate ta stanja.

I ne govorim samo o alkoholu. Amy, a ti nam probaj preživjeti. Možda ne bude tako loše kao što se čini da će biti. Ovaj život, sada i ovdje, sada i tamo. I da, osuda je za ovakve primjere nebitna, nepotrebna, izlišna.

Oprostite na patetici, ali čini mi se da je život ipak nešto – patetičniji.