Moj sin bi se zvao Lav. Dakle, imao bih sina. Bio bi lijep. Bio bi pametan. Bio bi snažan. Baš kao Lav. I bio bi ljubavan, opsjednut pop kulturom (a kojom bi drugom i mogao biti?). Ugradio bih mu potrebu za duševnim hranama i za manama. Bio bi vojnik sreće. Sve što ja nisam mogao biti, a htio sam. Baš kao pravi fašistoidni otac. Takav bih bio.
Bih bio ili bio bih – kažem jer neću biti. Osjećam. Znam. Jebiga. Razlozi postoje. Nastavit ću ipak s tim – štobibilokadbibilo, ali iz pozicije prijateljice koja kaže da se njen sin ne bi zvao Lav jer ga ne bi ukrala od mene. Kaže da bi joj se kćer zvala Lejla. Kaže da bi bila lijepa, mila, plava, s plavim očima – ne zato što tako želi nego jednostavno misli da će tako izgledati.
Kaže: jednostavno ne može biti crna. Bila bi privržena, i njoj i eventualnom tati. Kaže da bi bila nježna i neodoljiva. Njena kćer bi se bavila glumom ili pjevanjem ili pisanjem. Sigurno bi bila u umjetnosti, ne u ekonomiji ili nedaj Bože – pravu. Morala bi nastaviti mamine snove. Prije je mislila da joj ne treba otac, tom njenom dijetetu, al sada zna da je to sebično. Otac mora biti prijatelj i partner, i mami i kćeri. Mora biti uspješan i sposoban. Sposoban u smislu da se ne moraš bojati da će potonuti kada potone firma, da će se znati izboriti. I on, kao i moj Lav – mora biti vojnik sreće. Lejla i Lav prolaze u tom svijetu. Tom, tek dolazećem.
Važno je ne biti umoran s tom idejom. Važno je neodustajati od ideje. Važno je puno toga. Biti otac – mislim da je jedna, i prva i zadnja uloga. Najteža i najlakša. Možeš svašta zbog nje i možeš svašta unatoč njoj. Danas je važno biti požrtvovan i moderan, važno je gurati kolica ispred žene i imati raybanke na očima. Mirisati i imati mišiće. Djelovati pametno i sretno. Tako bih i ja. Sunčali bi se po centrovima, jeli sladolede, kupovali igračke, nosio bih ga na ramenima u parkovima. Predstavljao bih ga kao – svog sina, jedinca. Grohotom bi se tada svi nasmijali a ja decentno i odvažno ga prenio preko rijeka života. Slušao bi svog oca i ne bi ga se sramio. Ne bi čak ni strahove imao. Moj Lav. Lav kao ljubav. Lav kao snaga. Lav kao srce. Lav kao životinja. Lav kao moj sin. Mi, jednom, nekada ili samo nikada.
A kada bih umirao, scena bi bila ovakva: studen u ataru, ja u krevetu, pero koje odljeće, snijeg bi te godine bio hladniji. On bi bio netko koga bih volio prije smrti. On bi bio netko koga sam stekao. Netko kome ću faliti. Obećanja bih mu ispunio. Jebiga. Bih. A on bi stigao na vrijeme, prije smrti. Moje. Pozdravili bi se. I bilo bi lakše i njemu i meni. Ne bi bilo strahova. No, to bi bila smrt.
Život bi, kažem – bio pun obećanja i hrabrosti. To su moji razlozi, tek takvi.