Nije nimalo lako nabrojati postignuća velikih igrača bilo kojeg sporta. Kao sport, nogomet je najrašireniji od bilo koje igre na planeti. Ima puno nacionalnih timova, a s tim timovima dolaze i prvorazredni igrači. Ti nacionalni timovi sudjeluju u raznim natjecanjima kao što su Liga Prvaka, Copa Libertadores i, naravno, Svjetsko Prvenstvo, koje se proteže na cijeli svijet. Kako usporediti doprinos igrača u određenom natjecanju? A zatim se suočiti s teškim zadatkom ocjenjivanja utjecaja igrača na timsku igru; da li je titula najboljeg strijelca u jednoj ligi vrjednija od iste u drugoj? Sa svim ovim aspektima koji se moraju uzeti u obzir, odabir 20 najboljih nogometaša svih vremena je izazov. Engleski navijači će biti pristrani igračima kao što su Bobby Charlton, Stanley Matthews, George Best ili čak David Beckham. Talijanski navijač bi uključio Giacinto Fachettija, Dino Zoffa i Paolo Rossia. Okrenite se Južnoj Americi i čut će te imena poput Garrincha, Vava i naravno Pele i Maradona. Nema sumnje da su svi ovi navedeni igrači odlični na svoj način, ali da bi bio jedan od najvećih svih vremena, igrač mora dodati nešto više samoj igri. To nije jednostavno pitanje postignutih golova i obrana.
Temeljem sljedećih kriterija, donosimo 20 najvećih i najboljih nogometaša svih vremena:
- Doprinos uspjehu nacije
- Doprinos uspjehu svojih klubova
- Ako je napadač, broj i kvaliteta postignutih golova za klub i državu
- Ako je vezni igrač, vodstvo s kojim su kontrolirali utakmice, zajedno s brojem postignutih golova
- Ako je branič, sposobnost da se mjeri s napadima visoke kvalitete i da preuzme kontrolu nad svojom polovicom igrališta
- Ako je golman, utjecaj u održavanju svog tima u borbi tijekom važnih utakmica
- Možda još uvijek igra ili se povukao
- Možda uspješno trenira neki klub ili državu
- I najvažnije, koja je njegova ostavština nakon karijere
U osnovi, nogometaš koji je nacionalni heroj ili klupska legenda se očito mora smatrati jednim od najvećih. Pročitajte biografije ovih igrača i sami zaključite da li bi bili uključeni u vaš top 20.
Gabriel (Omar) Batistuta (Argentina – 1988-2005)
Zašto je jedan od najvećih: Odlučio je ostati s talijanskim klubom Fiorentinom unatoč ispadanju u Seriju B u sezoni 1992/1993, da bi ih poveo natrag u Seriju A sljedeće sezone.
Gabriel Batistuta se proslavio u Argentinskom klubu Boca Juniors nakon kratkog boravka u suparničkom River Plateu. Na svjetskoj sceni se istaknuo 1991. godine, zabivši šest golova čime je Argentina osvojila Južno Američko Prvenstvo. Njegova igra je potaknula prijelaz u talijansku Fiorentinu, gdje su mu navijači prigodno dali nadimak „Batigol“ zbog svog predatorskog duha. Odlučivši ostati s Fiorentinom nakon ispadanja, Batistuta je zaradio naslov Najboljeg Strijelca Serije A sljedeće sezone s 26 golova. Nakon 9 sezona s Fiorentinom, prodan je u AC Romu gdje je njegovih 20 golova potaknulo klub da osvoje svoj treći naslov prvaka Talijanske lige.
Batistuta je ostao vjerni član Argentinske reprezentacije tijekom 1990-ih. Njegova dva gola protiv Meksika u finalu Južno Američkog Prvenstva 1993. godine su pomogla Argentini da osvoji svoj drugi uzastopni trofej. Uvijek strijelac, vodio je tim s golovima i na Svjetskom Prvenstvu 1994. i 1998. Na nesreću za prvorazrednog napadača, neizbježan transfer u „veliki klub“ nije nikada došao.
Zbigniew Boniek (Poljska – 1974-1988)
Zašto je jedan od najvećih: S 26 godina, Boniek je postigao jedan od najnevjerojatnijih hat-trickova na Svjetskim Prvenstvima i to protiv Danske 1982. godine, kada je poveo Poljsku do brončane medalje.
Zbigniew Bonieka mnogi hvale kao najboljeg Poljskog nogometaša svih vremena i ostaje visoko na popisu velikih istočno-europskih igrača. Proslavio se u poljskom klubu Widzew Lodzu i sljedeći njegovu odličnu igru na Svjetskom Prvenstvu 1982., Bonieka je kupio talijanski gigant Juventus. Nastavio je s osvajanjem Talijanske lige, Talijanskog kupa i Europskog Kupa Pobjednika Kupova u svojoj drugoj sezoni s momčadi iz Torina, kao i Europski Kup godinu dana kasnije uoči nesreće na Hayselu.Dobivši nadimak „Noćna Ljepotica “ od predsjednika kluba zbog uspjeha u večernjim utakmicama, Boniek je sklopio smrtonosno partnerstvo s talijanskim Paolo Rossijem i Francuskom legendom Michael Platinijem.
Boniek je išao predstavljati svoju zemlju na tri Svjetska Prvenstva , najviše se istaknuvši na onom 1982.Rano ušavši u reprezentaciju, 22 godišnji Boniek je impresionirao navijače na natjecanju 1978. godine sa svojim neumornim tempom i vještinom. Nakon transfera u AS Romu 1985. godine, zaokružio je svoju međunarodnu karijeru na Svjetskom Prvenstvu 1986. zabivši 24 gola u 80 utakmica za svoju zemlju.
Zico (Artur Antunes Coimbra) (Brazil – 1973-1994)
Zašto je jedan od najvećih: Njegovih 650 golova je nadahnulo klub Flamenco da osvoji 4 naslova Brazila, Copa Libertadores 1981. godine, kao i pobjedu nad Liverpoolom na Europskom Kupu te iste godine.
Zico, idol megazvijezde Ronalda, je bio najmlađi i najmanji od troje braće nogometaša. Nakon dolaska u Brazilski Flamenco, posebne dijete, vitamini, čak i anabolički steroidi su korišteni kako bi mladiću povećali masu. Ali bio je to njegov dobar osjećaj za igru spojen s njegovim patentiranim slobodnim udarcima koji su ga učinili velikim. Zico je dobio status zvijezde nakon svog prvog nastupa za Brazil, zabivši protiv Urugvaja sa svojim patentnim slobodnim udarcem. Zbog ozlijede i neslaganja s voditeljima reprezentacije, Zico se nije istaknuo na Svjetskim Prvenstvima 1978. i 1986. godine. Na prvenstvu 1982., mladi Brazilac je zabilježio 4 gola, dok se reprezentacija nije uspjela plasirati u polufinale natjecanja. S preko 50 golova za Brazil, Zico je izglasan za Svjetskog Igrača godine 1983., što je potaknulo njegov prijelaz u Talijanski klub Udinese. Kasnije se pridružio Kashima Antlersima, povećavši uspjeh J-lige, a nakon toga je kratko bio Brazilski Ministar Sporta.
Roberto Baggio (Italija – 1982-2004)
Zašto je jedan od najvećih: Poveo je Italiju do finalne utakmice na Svjetskom Prvenstvu 1994. godine nakon što je 1993. osvojio titulu Europskog i Svjetskog Nogometaš Godine, te nagradu FIFA-e za Igrača Godine.
Roberto Baggio je bio zlatni dečko Talijanskog nogometa otkad je došao u Seriju A s Fiorentinom 1980-ih. Njegov rekordni transfer iz Fiorentine u Juventus uoči Svjetskog Prvenstva 1990. godine u Italiji potaknuo je tri dana prosvjeda u Firenci.
Baggio je dvaput osvojio naslov prvaka Talijanske lige, prvi s Juventusom 1994.-1995., te s AC Milanom sljedeće sezone. Dok je igrao s Bresciom 2004. godine, „Božanski Konjski Repić“ je probio granicu od 200 golova za Seriju A, te postigao još pet golova prije kraja sezone. Zatim, Baggio je počastio navijače sa svojim zadnjim međunarodnim nastupom u prijateljskoj utakmici protiv Španjolske prije no što se povukao.
Njegova međunarodna karijera će uvijek biti obilježena sudbonosnim promašajem u penalima protiv Brazila na Svjetskom Prvenstvu 1994. Doduše, Italija se ne bi ni susrela s Brazilom da se Baggio nije iskazao protiv Nigerije u drugom krugu i Španjolske u četvrtfinalu. Četiri godine prije, navijači su bili zaprepašteni njegovim vlastoručnim napadom na Češku reprezentaciju, prolazeći braniča za braničem prije no što je zabio gol. S 27 golova u preko 55 nastupa, Baggio je prepoznat kao pravi nogometni umjetnik.
Peter Schmeichel (Danska – 1984-2003)
Zašto je jedan od najvećih: Peter Schmeichelove serije obrana u finalu Europskog Prvenstva 1992. godine je bila ključna za Danski iznenađujući trijumf na turniru.
Peter Schmeichelov akrobatski način branjenja ga je učinio jednim od najdominantnijih Europskih vratara 1990-ih. Prvi je uspjeh ostvario u svom drugom klubu Brondbyu, osvojivši 4 naslova Danske lige u pet sezona. Schmeichel, kojeg je skoro kupio Newcastle 1987., je ostavio trag u Engleskom nogometu s Manchester Unitedom. U svojoj drugoj sezoni s „Crvenim Vragovima“, osvojio je prvi uopće naslov Engleske Premier Lige. Manchester United je nastavio s osvajanjem Lige i FA kupa sljedeće sezone ponovivši to 1996. godine. U svojih osam sezona s Unitedom, njegovo brilijantno branjenje je igralo ključnu ulogu njihovih pet osvojenih naslova lige, kao i u njihovoj „trostrukoj“ pobjedi 1999., jer su dodali Europski Kup listi svojih postignuća.
„Veliki Dane“ je vodio Dansku po primjeru, jer su njegove ključne obrane protiv Nizozemskog Marco van Bastena u polufinalu i Njemačke u finalnoj utakmici omogućile Danskoj da prvi put osvoji Europsko Prvenstvo. Začuđujuće, Danska se čak nije ni kvalificirala nego je bila pozvana da sudjeluje nakon što je Jugoslavija izbačena s turnira. Odigravši 128 utakmica za svoju zemlju, Peter Schmeichelova lojalnost umjetnosti branjenja ga je obilježila kao jednog od najvećih.
Ruud Gullit (Nizozemska – 1979-1997)
Zašto je jedan od najvećih: Poveo Nizozemsku do svog prvog srebra na Europskom prvenstvu 1988., zabivši otvarajući gol u zadnjoj utakmici protiv Sovjetskog Saveza.
Ruud Gullit je tipičan primjer nogometa u kasnim ’80im i ’90im. Započevši kao libero, brzo je premješten na prednju poziciju u Nizozemskom PSV Eindhovenu. Njegov tempo, okretnost i snaga su ga učinile zastrašujućim napadačem. Nakon dvije veličanstvene sezone u PSV-u, Gullit je 1987. srušio svjetski rekord u transferu premjestivši se u talijanski gigant AC Milan. Nizozemac se te iste godine pridružio elitnoj skupini nogometaša nakon što su mu dodijeljene nagrade i za Europskog i za Svjetskog Igrača Godine. 1989. godine je još jednom osvojio nagradu za Svjetskog Igrača Godine.
Gullit je svoje najsjajnije godine proveo u AC Milanu dvaput uzastopno osvojivši Europski Kup i triput osvojivši naslov Talijanske Lige. Njegova karijera je obnovljena 1995. godine premještajem u Engleski Chelsea. Preuzevši ulogu igrača-menadžera 1996. godine, nakon odlaska tadašnjeg trenera Glenn Hoddlea, Gullit je 1997 postao prvi neenglez koji je osvojio veliki naslov sa Chelsea-evom pobjedom protiv Middlesbrougha na FA Kupu. Dvije sezone poslije, poveo je Newcastle do finala istog tog natjecanja.
Lothar Matthaus (Njemačka – 1979-2000)
Zašto je jedan od najvećih: Drži rekord odigranih međunarodnih utakmica, odigravši 150 utakmica.
Ne postoji trofej koji Lothar Matthaus nije osvojio u neko vrijeme svoje 20 godišnje karijere. Prvi se put istaknuo sa svojim drugim klubom, u to vrijeme jednim od najboljih klubova Borussia Monchengladbachom. Njegov talent nije ostao nezamijećen, jer su ga uvrstili u reprezentaciju Zapadne Njemačke koja je osvojila Europsko Prvenstvo 1980. Dosta nekorištena zamjena na Svjetskom Prvenstvu 1982., Matthaus je dobio izazovan zadatak da čuva Diega Maradonu u finalu Svjetskog Prvenstva 1986. protiv Argentine. 1990. Zapadna Njemačka je dosegla svoj treći uzastopni finale na Svjetskom Prvenstvu i osvetila gubitak od Argentina od prije četiri godine.
Lothar Matthaus je nosio kapetansku vrpcu, zabio je četiri gola, te bio proglašen za igrača turnira.
Međunarodni uspjeh se nastavio i za igrača i za zemlju jer je Njemačka 1992. i 1996. došla do finala Europskog prvenstva, osvojivši ono 1996. davši zlatni gol za pobjedu od 2-1 protiv Češke. Svjetsko Prvenstvo nije bilo ljubazno s Njemačkom koja je igrala loše 1994. i 1998. godine. Pored njegovih brojnih međunarodnih uspjeha, Matthaus je osvojio šest naslova Bundeslige s Bayern Munchenom, naslov prvaka Talijanske Lige s Inter Milanom i UEFA Kup s oba kluba.
Marco van Basten (Nizozemska – 1981-1993)
Zašto je jedan od najvećih: Osvojio je ukupno dvije nagrade za Svjetskog Igrača Godine, tri nagrade za Europskog Igrača Godine i nagradu FIFE za Svjetskog Igrača Godine…osvojivši sve tri počasti 1992. godine!
Marco van Basten je postao čovjek koji je povisio kriterije i za klub i zemlju slijedeći slavne dane Johan Cruyffa. Nemogući atletski udarci u situacijama velikog pritiska su bili njegov zaštitni znak, s 24 gola u 58 međunarodnih nastupa za Nizozemsku. Njegov tipični završni udarac je na Europskom Prvenstvu 1988. zapečatio prvi veliki uspjeh Nizozemske. Uzevši u obzir da je bio treći izbor za napadača na turniru, njegov hat-trick protiv Engleske i polufinalna pobjeda protiv domaćina Zapadne Njemačke je imalo velik utjecaj na njegovo osvajanje nagrada za Svjetskog i Europskog Igrača Godine 1988. i to u 23. godini života.
Marco van Basten je imao važnu ulogu u uspjesima oba svoja kluba, Ajaxa i AC Milana. Uzevši tri naslova Lige i u Nizozemskoj i u Italiji, van Basten je bio stroj za davanje golova, zabivši 128 golova za Ajax i 90 za AC Milan. No u Milanu je bio smatran kao najbolji na svijetu, osvojivši dva Europska Kupa i naknadna Superkupa. Na nesreću za navijače nogometa diljem svijeta Van Bastenove stalne ozljede gležnja su prisilile brilijantnog igrača u prerano povlačenje.
Michel Platini (Francuska – 1972-1987)
Zašto je jedan od najvećih: Još uvijek drži rekord za broj postignutih golova na Europskom Prvenstvu nakon što je kao kapetan poveo Francusku do naslova 1984. godine na domaćem terenu, pronašavši mrežu devet puta tijekom natjecanja.
Michel Platini je neosporivo jedan od najboljih centara koje je proizveo Europski kontinent. Postigavši 98 golova tijekom sedam godina za Nancy, Platini se premjestio u Torinski gigant Juventus 1982. godine, iz Francuskog St. Etiennea. Brzo se omilio talijanskim navijačima i to dvaput, povevši Juventus do naslova Talijanskog Prvenstva i osvojivši tri naslova za najboljeg strijelca. Nije bilo iznenađujuće kad je imenovan za najboljeg Europskog Nogometaš Godine tri sezone za redom, od 1983.-1985.
Zlatni dečko francuske je zastupao svoju zemlju ukupno 72 puta, s postignutih rekordnih 41 gola. Platini je igrao veliku ulogu u zlatnom dobu francuskog nogometa, osvojivši četvrto mjesto na svjetskom prvenstvu 1982. godine i brončanu medalju četiri godine poslije. Postoje glasine da se Michel Platinijeva strast za igrom promijenila nakon nesreće na Heyselu 1985. u Briselu, gdje je Juventus osvojio Europski Kup s Platinijevim penalom. Nakon što je neuspješno bio trener reprezentacije 1990. godine, Platini se nastavio zalagati za kvalitetan nogomet, te je odigrao veliku ulogu u uspješnom održavanju finala Svjetskog Prvenstva 1998. godine u Francuskoj.
Ronaldo (Ronaldo Luiz Nazario da Lima) (Brazil – 1993-2011)
Zašto je jedan od najvećih: Kroz svoju nevjerojatnu igru, Ronaldo je dvaput zaslužio trostruku počast Europskog, Svjetskog i FIFA igrača Godine.
Ronaldov nagli uspon do slave je počeo u Brazilskom klubu Cruzeirou 1993. godine, gdje je postigao 58 golova u 60 utakmica. Nakon toga su uslijedile dvije odlične sezone u Nizozemskom klubu PSV Eindhovenu, a Španjolskom gigantu Barceloni se pridružio 1996. godine. U svojoj prvoj sezoni s Katalonskim klubom, postigao je nevjerojatnih 34 gola u 37 utakmica te tako završio kao najbolji strijelac Španjolske Lige. Njegov transfer u talijanski Inter 1997. učinio je poznatu talijansku obranu smiješnom, zabivši 25 golova u ligi i pomogavši Interu da osvoji UEFA Kup, sve tijekom svoje prve sezone. Kada mu je Real Madrid pokucao na vrata 2002. godine, Ronaldo je odgovorio. Postigao je 23 gola u svojoj prvoj sezoni za Madrid i 24 golova sljedeće sezone, što je rezultirao još jednim naslovom za najboljeg strijelca španjolske.
Dosta neupotrebljavana zamjena na Svjetskom Prvenstvu 1994. godine, Ronaldo je zasjao na Svjetskom Prvenstvu 1998. godine, zabivši 4 gola prije no što se misteriozno razbolio na dan finala kad je njegova strana izgubila 3-0 od Francuske. Četiri godine poslije, Ronaldo se vratio kako bi se dokazao: osam golova tijekom turnira, uključivši oba gola u finalnoj utakmici protiv Njemačke i Brazil je okrunjen kao prvak Svijeta 2002.
Alfredo Di Stefano (Italija – 1943-1966)
Zašto je jedan od najvećih: U Real Madridu, Di Stefano je osvojio osam naslova Španjolske Lige i osvojio prvih pet izdanja Europskog Kupa Prvaka, postigavši golove u svakoj finalnoj utakmici. Alfredo Di Stefanovo vodstvo na terenu i sposobnosti zapovijedanja se pretvorilo u dominaciju Real Madrida nad Europom kasnih 50-ih. Nažalost, svjetska scena nije bila naklona Di Stefanu. Kao Argentinski internacionalac, propustio je Svjetsko Prvenstvo 1950. godine i do 1954, igrajući i za Argentinu i za Kolumbiju, FIFA mu nije dozvolila da zastupa Španjolsku. 1958., Španjolska se nije kvalificirala, dok 1962. nije sudjelovao na Svjetskom Prvenstvu zbog ozljede.
Više je nego nadoknadio svoje izostanke na međunarodnim natjecanjima odličnom klupskom igrom. Nakon što ga je uočio Real Madrid dok je igrao za Kolumbijski klub Millonarios od Bogote, Španjolci su ga kupili iz Barceloninog stiska. U jednom od najpoznatijih finala Europskog Kupa svih vremena, „Plava Strijela“ je ostvarila spektakularni hat-trick dok je Real Madrid uništio Eintracht Frankfurt sa 7-4 kako bi osvojili trofej petu sezonu za redom. Od nadimka „Stroj“ u River Plateu, do „Plavog Plesača“ u Millonariosu i konačno kao član jednog od najsmrtonosnijih napadačkih partnerstva uz Mađarsku legendu Ferenc Puskasa u Madridu, peterostruki najbolji strijelac Španjolske Lige je bio prvi svjetski potpuni nogometaš.
Ferenc Puskas (Mađarska – 1943-1966)
Zašto je jedan od najvećih: S nevjerojatnom listom od 83 gola u 84 međunarodne utakmice za Mađarsku, i još četiri dok je igrao za španjolsku, Puskas ostaje jedan od najdominantnijih napadača svih vremena.
Ostavština Mađarskih „Čarobnih Mađara“ iz 1950-ih se velikim djelom vrti oko Ferenc Puskasa. Niski, bačvasti, „Galopirajući Bojnik“ je terorizirao protivnike sa svojom munjevitom ljevicom. Nakon osvajanja Olimpijskih igara 1952. godine i završavanja Engleske dominacije nad Europom, Mađari su bili veliki favoriti za osvajanje Svjetskog Prvenstva 1954. Mađarska je zabila 17 golova i dozvolila samo 3 u grupi prije no što je pobijedila Brazil i Urugvaj u sljedećim rundama. Unatoč ozbiljnoj ozljedi, Puskas je igrao i zabio u njihovom nevjerojatnom gubitku finala od Zapadne Njemačke.
Zbog građanskih nemira kod kuće, Puskas i nekoliko njegovih Honvedskih suigrača je odlučilo ostati na zapadu dok je njihov tim bio u inozemstvu. Nakon što ga je odbilo nekoliko talijanskih klubova zbog svojih godina, udomaćio se u Real Madridu, uzastopno osvojivši 5 naslova Španjolske Lige. Njegova četiri gola u poznatom finalu 1960. protiv Eintracht Frankfurta su obilježila drugi od njegova tri Europska Kupa Prvaka u Madridu. Unatoč hat-tricku u finalu sljedeće godine, to nije bilo dovoljno da bi se pobijedila Eusebiova Benfica. Kroz svoje napadačko partnerstvo s Alfredo Di Stefanom u Real Madridu, Puskas je doista bio Španjolski „Mali Top“.
Stanley Matthews (Engleska – 1932-1965)
Zašto je jedan od najvećih: Najstariji igrač svih vremena, Stanley Matthewsova karijera se protezala 33 godine kada je odlučio povući se.
Igrajući tradicionalnu vanjsku desnu poziciju, Matthews nije imao protivnik, trgao je obrane sa svojim brzim sprintovima. Nazvan „Čarobnjakom driblanja“, postao je profesionalac u Stoke Cityu 1932. godine sa 17 godina. Potaknuo je napredak tima iz druge divizije, pothvat koji je ponovio s 46 godina 1961. godine. Dvije godine nakon što se pridružio Stoke Cityu, odigrao je svoju prvu utakmicu za Englesku reprezentaciju i to protiv Walesa. Matthews je bio ključna figura u pobjedi svoje zemlje nad Italijom 1941. godine, koja se smatra jednom od najvećih pobjeda Engleske. 1957. godine, Matthews je odigrao zadnju od svojih 84 međunarodnih utakmica za Englesku, karijeru koju je zaustavio rat.
Matthews je potaknuo Blackpoolov povratak od 3-1 protiv Boltona, da bi osvojio medalju FA Kupa 1953. godine. Slava je dosta kasnila, jer je Blackpool dvaput stigao do finala 1948. i 1951. godine, samo da bi respektivno izgubili od Manchester Uniteda i Newcastlea. S 50 godina završio je svoju nogometnu karijeru s počasnom utakmicom u kojoj su sudjelovali igrači Alfredo Di stefano, Ferenc Puskas i Lev Yashin. Matthews je držao da je mogao nastaviti s dobrom igrom i u svojim pedesetim.
Bobby Charlton (Engleska – 1956-1974)
Zašto je jedan od najvećih: Bobby 106 nastupa i 49 golova za Englesku kao i karijeru od 17 sezona s Manchester Unitedom, tijekom koje je postao prvi Engleski klub koji je osvojio Europski Kup 1968.
Bobby Charlton ostaje jedan od najpoznatijih Engleskih nogometaša svih vremena. Zaslužuje poštovanje do dana današnjeg kao besprijekoran sportaš najvišeg integriteta. Kroz cijelu igraču karijeru, osvojio je svaki naslov koji je nogomet nudio, i kao kapetan Engleske i kao dugoročan sluga Manchester Uniteda. Vrhunski ambasador nogometa, Bobby Charltona cijene diljem svijeta zbog svega što je učinio za igru.
Dio „Busbyevih beba“, Charlton je jedan od preživjelih avionske nesreće 1958. u Munchenu koja je uzela živote osam njegovih suigrača iz Manchester Uniteda. Tri mjeseca poslije, Manchester United je bio u finalu FA Kupa, izgubivši 2-1 od Boltona. U Svom drugom Svjetskom Prvenstvu, Charlton je igrao ključnu ulogu u Engleskoj, dospjevši do četvrtfinala 1962. gdje je tim poražen od vrlo jakog Brazila. Četiri godine poslije na domaćem terenu, Charlton je bio dio tima koji je pokupio jedini Engleski trofej sa Svjetskog Prvenstva, sa Geoff Hurstovim hat-trickom protiv Zapadne Njemačke. Charltonovo zasjenjivanje Eusebia u polufinalnoj utakmici protiv Portugala je ono što se smatra Charltonovom najboljom utakmicom za Englesku.
Eusebio (Eusebio da Silva Ferreira) (Portugal – 1961-1978)
Zašto je jedan od najvećih: Dobio Zlatnu Kopačku na Svjetskom Prvenstvu 1966., zabivši devet golova za Portugal prije no što ih je Engleska izbacila u polufinalu.
Prvi afrički igrač koji je dobio svjetsko priznanje, „Europski Pele“ rođen u Mozambiku se još uvijek smatra najboljim Portugalskim nogometašem svih vremena. Svoju brilijantnu karijeru je započeo u Portugalskoj Benfici, koja ga je doslovno ukrala od Sporting Lisbona. S 19 godina, primjećen je zabivši hat-trick protiv Peleovog Santosa na Pariškom turniru 1961. godine. Eusebiova igra u ligi uključuje sedam titula najboljeg strijelca i zasluženu nagradu za Europskog Nogometaša Godine. Njegova brilijantna dva gola protiv Real Madrida su pomogla Benfici osvojiti njihov drugi Europski Kup 1962. Uzevši u obzir da su njegovu Europsku karijeru zaustavili problemi s koljenom u 32. godini života, postigao je nevjerojatnih 41 gol u 64 međunarodne utakmice. Nakon ture po različitim timovima u Sjeverno Američkoj Nogometnoj Ligi, Eusebio se vratio u Lisbon, gdje se još uvijek čuva kao lokalni i nacionalni heroj. Povrh svih njegovih nogometnih postignuća, upravo je njegov sportski duh taj koji je najviše oduševio navijače i protivnike. Čak i kada su izgubili u finalu Europskog Kupa 1968., potapšao je Manchester Unitedovog Alex Stepneya po leđima nakon što je Stepney upropastio Eusebiov mogući pobjednički gol.
Johan Cruyff (Nizozemska – 1964-1984)
Zašto je jedan od najvećih: Cruyff je nosio kapetansku vrpcu tijekom Nizozemske kampanje na Svjetskom Prvenstvu 1974. zabivši dva gola i protiv Argentine i Brazila, samo da bi izgubili od Franz Beckenbauerove Zapadne Njemačke u finalu.
Johan Cruyff se ističe kao najdominantniji Nizozemski igrač svih vremena. On je bio glavna osoba u Ajaxovoj dominaciji nad Europskim nogometom ranih 1970-ih, tijekom ranog perioda „totalnog nogometa“. Jedan od najboljih navalnih veznih igrača, dominirao je Nizozemskom osvojivši 9 naslova lige –osam s Ajaxom i jedan s Feynordom. Njegova izvedba u Europskoj igri puno je dopridonijela Nizozemskom osvajanju tri uzastopna Europska Kupa Prvaka od 1970. do 1973. Gotovo jednoručno je rastavio Talijanski Inter 1972. godine, zabivši oba gola u finalnoj pobjedi od 2-0.
Takva dominantnost ga je učinila očitom metom velikih klubova, s Barcelonom koja je na kraju pobijedila 1973. godine. Katalonci su s njim krenuli u osvajanje Španjolske lige te sezone, ali su malo toga ostalog učinili za Cruyffovo vrijeme tamo. Povukavši se iz međunarodnih utakmica prije Svjetskog Prvenstva 1978., Cruyff je nastavio s uspješnim vođenjem oba njegova bivša kluba. Osvojio je Europski Kup Pobjednika Kupova s oba kluba, prvo s Ajaxom 1987, a onda i s Barcelonom 1989. Njegov sveukupni uspjeh na i s terena definitivno kvalificira Johan Cruyffa kao jednog od najvećih svih vremena.
Lev Yashin (Rusija – 1951-1970)
Zašto je jedan od najvećih: Govori se da je Lev Yashin obranio preko 150 penala tijekom svoje karijere.
Diljem svijeta, Lev Yashin će uvijek biti dio tima iz snova svakog nogometnog navijača i u većini slučajeva, kao prvi vratar. Vratar Dinamo Moskve zamalo je napustio svijet nogometa kako bi igrao hokej za istoimeni hokejski tim iz Moskve. Ozljeda tadašnjeg prvog vratara Alexei Khomicha dala je Yashinu priliku da se pokaže, i od tada je ta pozicija njegova. Odigrao je 326 utakmica u Sovjetskoj Super Ligi i brzo postigao svjetsku priznatost. 1963. bio je prvi sovjet koji je osvojio nagradu za Europskog Nogometaš Godine i ostaje jedini golman koji je osvojio tu čast.
„Crni Pauk“ je bio između stativa dok je Sovjetski Savez osvojio prvo ikada Europsko Prvenstvo 1960., tada znan kao Kup Nacija. Yashin je poveo Sovjetski Savez do uzastopnih četvrtfinala na Svjetskom Prvenstvu 1958. i 1962., otišavši još dalje dosegnuvši polufinale 1966. Bio je uključen i u momčad iz 1970., ne samo kao pomoćni vratar, već i kako bi ponudio vodstvo timu. Prilikom povlačenja 1970., Yashinova počasna utakmica se igrala ispred 100000 obožavajućih navijača uključujući zvijezda iz cijelog svijeta.
Franz Beckenbauer (Njemačka – 1964-1982)
Zašto je jedan od najvećih: „Cezar“ je jedini nogometaš koji je osvojio trofej Svjetskog Prvenstva i kao igrač (1974.) i kao trener (1990.).
Franz Beckenbauer je revolucionizirao ulogu libera tijekom svojih dana u Bayern Munchenu i poveo ih do osvajanja Kupa Pobjednika Kupova 1967., kao i tri uzastopna Europska Kupa od 1974. do 1976. Za vrijeme njegovog vremena u Bayernu, klub je dominirao Bundesligom, osvojivši naslov Lige četiri puta. Njegova nevjerojatna forma u klubu i reprezentaciji su mu zaslužila nagrade za Europskog Nogometaša Godine 1972. i 1976.
Prvi igrač u povijesti Zapadne Njemačke koji je postigao 100 međunarodnih utakmica, Beckenbauer je upao na scenu na Svjetskom Prvenstvu 1966., zabivši 4 gola za svoju stranu prije no što su izgubili u finalu u sučevoj nadoknadi od Engleske. Kao dio momčadi koja je stigla do finala Svjetskog prvenstva 1970., nastavio je dominirati ranih 1970-ih, te kao kapetan poveo Zapadnu Njemačku do naslova Europskog Prvenstva 1972. i Svjetskog Prvenstva 1974. Beckenbauer, koji je trenutno predsjednik Bayern Munchena, će uspjeti na međunarodnoj razini , povevši Zapadnu Njemačku do finala Svjetskog Prvenstva 1986. i osvojivši taj trofej s momčadi četiri godina poslije u Italiji. Što se tiče inovacija i uspjeha na terenu, „Cezar“ je očito liga za sebe.
Diego Maradona (Argentina – 1976-1996)
Zašto je jedan od najvećih: Zabio je pet golova kako bi poveo Argentinu do naslova Svjetskog Prvenstva 1986., što je efektivno donijelo nagradu za Svjetskog igrača godine.
Pitajte bilo koga u Argentini – Postoji Bog i ne puno ispod, postoji Diego Maradona. Nedvojbeno, najveći talent nogometa svih vremena također ostaje jedan od najkontroverznijih igrača. Odigravši svoju prvu utakmicu za Argentinos Juniors u dobi od 15 godina, Maradona je zabio nevjerojatnih 43 gola u 45 utakmica pet sezona kasnije, kako bi stigao do četvrtfinala lige. Zatim je srušio tri svjetska rekorda transfera, otišavši prvo u Argentinski Boca Juniors, zatim u Španjolsku Barcelonu i konačno u Talijanski klub Napoli. Još uvijek smatran kao spasitelj u Napoliu, vlastoručno je izveo klub iz osrednjosti, do dva naslovabTalijanske Lige i UEFA Kupa tijekom svojih sedam sezona u tom klubu.
Svoju međunarodnu karijeru je započeo sa 16 godina, ali je sljedeće godine bio izostavljen iz momčadi sa Svjetskog Prvenstva 1978. Maradona će uvijek biti pamćen po svojoj nevjerojatnoj igri na Svjetskom Prvenstvu 1986. Njegova dva gola u četvrtfinalu protiv Engleske uključuju ozloglašeni gol „Ruka Božja“ i jedan od najboljih pothvata svih vremena , dok je ostavio pet Engleska igrača iza sebe da bi jednoručno zabio gol. Argentina je osvojila turnir zahvaljujući Maradoni. Četiri godine poslije, Maradonova Argentina je opet došla do finala , samo kako bi izgubila od Zapadne Njemačke. Zlouporaba droga i skandal ga prate na Svjetsko Prvenstvo 1994., gdje je odigrao samo jednu utakmicu. Kroz sve to, Maradona je ostao čisti čarobnjak kad je u pitanju nogomet.
Pele (Edson Arantes do Nascimento) (Brazil – 1956-1977)
Zašto je jedan od najvećih: Sa 17 godina, Pele je zabio 6 golova ne Svjetskom Prvenstvu 1958. godine, nadahnuvši Brazil do svog prvog naslova.
Kroz svoju bogatu karijeru i na terenu i izvan njega, Pele je ostao ambasador igre. Odigravši prvu utakmicu za Santos s 15 godina 1956., ostao je sa klubom do 1974. Iako činjenice i brojke nikada ne bi mogle pravedno prikazati veličanstvo koje je bio Pele, njegova 1281 gola na svim natjecanjima govore u svoje ime. Pomogao je povesti Santos do devet naslova Prvaka Države, i osvojio dva uzastopna Svjetska Prvenstva Klubova 1962. i 1963.
Nema igrača koji je ostvario veći uspjeh na svjetskoj sceni. Pele je odigrao svoju prvu međunarodnu utakmicu sa nježnih 16 godina. Godinu poslije i njegovi su suigrači pritisnuli vodstvo reprezentacije da uključe 17-godišnjaka u momčad sa Svjetskog Prvenstva 1958. Držan izvan većine turnira zbog ozljede, Pele se vratio u Brazilovoj utakmici u grupi protiv Sovjetskog Saveza. U četvrtfinalu, Pele je zabio pobjednički gol protiv Walesa, hat-trick u polufinalu protiv Francuske i dva u finalu protiv Švedske, Brazil je osvojio Svjetsko Prvenstvo 1958. … i zvijezda je rođena. Isključen sa Svjetskog Prvenstva 1962. godine zbog ozljede, Pele se vratio u reprezentaciju i još jednom osvojio titulu Svjetskog Prvenstva 1970. Proglašen za Najboljeg nogometaša stoljeća uz Diega Maradonu, Pele je nastavio biti inspiracija „prekrasnoj igri“.
Morate voljeti tu igru
Teško je odabrati samo 20 velikih igrača te prekrasne igre. Nogomet je imao tako bogatu povijest isprepletenu veličanstvenim trenucima. S milijardama koji se okreću određenom turniru kako bi podržali svoju najdražu momčad ili reprezentaciju, ruke nogometa obuhvaćaju cijeli svijet. Izabrati 20 najvećih nogometnih igrača znači zaobići toliko puno drugih koji su imali ogroman utjecaj na igru. Ali kako god gledali na to, ovi igrači su neosporivo jedni od najutjecajnijih u svijetu.