Ako su oči ogledalo duše u čovjeka onda je glazba ogledalo svega ostalog što čini čovjeka. Pravi muškarac drži do svog stila i održava ga pod cijenu svega. Najčešće se stil formira još prije puberteta a započinje svoj pravi život negdje u isto doba s eksperimentiranjem s alkoholom i cigaretama, dakle, negdje pred kraj osnovne škole. Ovisno o glazbi koju muškarac preferira žene odmah mogu zaključiti kakav je tip osobe pred njima…da li je riječ o uglađenom gospodinu ili špiljskom čovjeku koji je upravo ispuzao iz svoje jazbine negdje na obroncima Biokova vrlo je tanka nit koja razdvaja ta dva pojma a sama glazba koju pojedinac sluša najbolja je ishodišna točka za test ličnosti.
Čovjek koji sluša samo domaću glazbu najčešće ne sluša uopće ništa ali mu uvijek nešto mora svirati u autu dok se vozi na svoj sasvim običan posao zaštitara u trgovinskom centru. Njemu je glazba blago rečeno dopizdila kao penzioneru njegova žena nakon 40 godina braka ali je već naviknuo na njeno blebetanje pa nešto mora slušati. Domaća glazba najmanje zamara slušatelja pa mu sve pjesme djeluju poput jedne te iste (ruku na srce u domaćoj glazbi sve je plagijat do plagijata) pa se može mirno fokusirati na kopanje nosa na semaforu i razmišljati o parovima kladionice za ovaj vikend.
Techno freek je bez obzira na godine čovjek zarobljen u tijelu prištavog dječaka opsjednutog kompjuterskim igricama i high-tech stvarčicama a žene ih zanimaju kao i vremenska prognoza za istočni Afganistan. Vječno su blijedi što zbog buljenja u ekran što od ostalih supstanci koje baš nije uputno pitati tetu u apoteci. Techno glazbu vole isključivo jer im je glavni instrument sviranja njihova prva ljubav, računalo. A ako im se ne svidi 453-ća obrada neke stvari oni je odmah u diskoteci downloadaju s neta i obrade na svom laptopu kojeg nose u kričavom ruksaku s privjeskom ogromne napušene žabe.
Metal manijak mogu biti dvije vrste ljudi…ako ih se tako uopće i može nazvati. Ili pravi luđaci, bezbožnici, mačo preseratori dugih kosa i kratkih pameti ili likovi totalno zaluđeni tehnikom sviranja koje ne zanima ni stil života ni išta osim same glazbe i samo nju i slušaju. Pivske trbušine, brade i i dugi skalpovi plus tetovaže koje ni sam Nečastivi nebi istetovirao uobičajeni su motivi heavy metal folklora. Naravno tu se pokuša ubaciti i pokoja posrnula ovčica ali takve ne traju dugo jer ih prije ili kasnije požderu beštije iz prvih redova.
Turbo folker ne sluša glazbu zbog ljubavi prema glazbi. On je sluša samo zato što je to trenutno in. Zvuci harmonike mu srce „cepaju“ a razbacivanje novcima je jedna od glavnih fora, iako većina nema ni za papar uredno se vrte ture silikonskim plavušama ne bi li se ispalo veća faca. Prirodni je fenomen kako je uopće došao signal radija do vukojebine i špilja iz kojih su ispuzali svi ovi likovi? Nonsens je utoliko veći jer nije ni tolika rijetkost vidjeti novog BMW-a ili Mercedesa koji unutra ima samo kasetofon…jer in izvođači iz Čačinaca i Niša nisu još čuli za cd, a slušni efekt koji sve u autu dovodi do svršavanja je kad se Ceca dere iz skupocjenih zvučnika pojačanih do točke raspadanja karoserije.
Blues rocker mašta za starim danima, za starim motorima, za starim ženama…jer jedino takve i mogu naći. Ne jebu živu silu a brade koje nisu obrijali još od vremena rata u Vijetnamu ponosno im se vijore na vjetru. Žive život koji žele i svi im se dive i rijetki imaju muda tako nešto i pokušati a oni sami se čude jer su svi odreda stari prekaljeni alkosi, bez jetre, bez zubi i bez prebijene pare koje žicaju od unuka kako bi imali za duhan i pivu.
Reggae, gothic i rock 50-tih… iako po glazbi različiti svi ovi likovi imaju zajedničko da rade budale od sebe što po stilu odijevanja što po samim spikama koje valjaju travom sprženi mozgovi. Vidjeti odraslog muškarca s dreadlocksima, našminkanog i u koži od glave do pete ili u bijelom odijelu s rozim čarapama dovoljno je u tolikoj mjeri da je svaki opis navedenih skupina suvišan.