“Očevo odsustvo uzdizalo se kao nepremostiva prepreka u upotpunjavanju njegove ljubavi”
Većina muškaraca traži ženu. Neki muškarci traže muškarca. Svatko traži supstitut za ljubav, kada istu nema. Većina nas traži zamjenske uloge. Volimo da nas se tretira kao djecu, ili kao očeve ili kao majke. Želimo što više uloga ili samo jednu. Sve to ima nekakve veze sa psihopatologijom, o kojoj ja sada neću govoriti. Ipak, postoje eksperti i uputnice, a tek onda dijagnoze. Samo ih si nemojte davati sami.
To se onda zove hipohondrija. U prilogu tomu, a u ime većih slika i samorazvoja dobro je prepoznati i predstaviti neka djela koja se tim i takvim temama bave. U prilog takvim temama sjajno sjeda novi roman Dimitrosa Mingosa u izdanju beogradske poetike koji je sve samo ne tipično bestelersko štivo. Od priče što se događa kada se zaplet i likovi iz antičkog mita upriliče u sudbini jednog običnog dječaka sa sela do uprizorenja istog u Telemahu Haritosu, potomku drevnog Telemaha, sina Odiseja i Penelope. Telemah odrasta u selu na otoku u Jonskom moru. On je prostodušni dječak koji sam čeka oca da se vrati sa putovanja dok se stara o svojoj usamljenoj majci Penelopi. Istovremeno on sanja i o ocu koji ni po čemu nije sličan svima poznatom Odisjeu, on ga samo sanja. Telemah svog oca ne doživljava kao ratnika koji se bori s morskim nemanima i činima vještica ili čarobnica već sanja o ocu koji bi trebao prigrliti život i koji će moći cijeniti svaki njegov dan.
Kako odrasta, tako počinje misliti da će ga ono u što vjeruju – usrećiti. Želja mu je da postane muzičar, zaljubljuje se na sebi svojstven način i živi svoju ljubav u snovima i preko glasnika. U vojsci ga pak nagrađuju za hrabrost (a da on pritom ne zna čime je nagradu zaslužio), te za razliku od antičkog junaka, odlučuje krenuti u “stvarnu” potragu ne bi li otkrio što se dogodilo s ocem koji je nestao, a ne da tugujući čeka na neki znak nade.
U izvornoj priči Odisejev sin Telemah putovao je i tražio informacije o ocu, ali mu nitko nije mogao ništa točno reći. Prosci njegove majke su smišljali kako da ga ubiju, ali pomagala mu je Atena. Napokon se Odisej pojavljuje u svom domu, kako u mitu, tako i u romanu, ali preodjeven u prosjaka kojeg prosci vrijeđaju i tjeraju, ali ga Penelopa uzima u zaštitu iako ga ne prepoznaje. Odisej je uvidio koji su mu sluge ostali vjerni pa se njima razotkriva i s njima planira uništenje prosaca. U našoj priči Telemah je mutavac koji svima služi kao izvor zafrkancije, nesnađen, obeshrabren, zbunjen, bez terminologije, bez života.
Njegov lik na izvjestan način implicira sve (predimenzionirane) mogućnosti izgubljenosti mlade osobi bez roditeljske figure, no to izgleda samo na prvu. Telemah utjelovljuje svu adolescenciju te svu životnost koju većina nas nosi sa sobom, od suza do smijeha, od bijesa do razočarenja, u procesima odrastanja. Telemah ili Mahos kako ga od milja zovu prijatelji ponavlja radnje, sanjari, derealiziran je te doslovno ustuknut pred svijetom, sa majkom koja ga ne sluša i/ili ne vidi, koja ga moli da ne odgovara ako ne razumije.
Suvremeni Telemah, poput svog pretka, čeka, također, oca da mu se vrati uz majku koja živi povučeno i usamljeno. U snovima mu se priviđa otac koga poistovećuje sa Odisejem očekujući da mu se vrati kao pobjednik iz boja .Vjerujući da treba da nastavi porodičnu tradiciju i bude dobar ratnik, ističe se tijekom vojnog roka i biva nagrađen za hrabrost, te se tu priča opet tematski zaokružuje i čini izvjestan balans, ali za razliku od svog pretka imenjaka, odlučuje se da krene u potragu za ocem i sazna gde je i zašto je nestao. Tematski krug se u nekoliko različitih priča ponavlja, kroz druge likove istina, kao što je u Malom princu išla potraga za ružom. Otprilike.
Sam početak romana počinje sa iznimno svjesnom izmaknutošću svjesti protagoniste, žanrovski vrlo fluidno štivo, uz pojedinačne elemente i sastojke seoskog govora, ponešto egzistencijalističke filozofije, života koji se sagledava i ogleda s/na više strana, svojih strana, ne bi li uhvatio “čvrste točke”. Telemah to čini.
Odisej je ovdje simbolom potrage, potrage za ocem, za figurom, za utočištem, za domom, za pripadanjem. Opće mjesto svih onih koji ga/ih nemaju, koji podrazumijevaju to kao mjesto od kojeg kreću i kojemu će se vratiti, na nekom od krajeva svog života, svih onih koji nikada se neće ponašati “kako se njihov otac ponašao prema njima”
Iz te redukcije na arhetipsku ljudskost izranja splet dinamičnih veza i odnosa likova koji su na manifestnoj razini aktanti, dok su na dubljoj onoj latentnoj razini zapravo utjelovljenje fragmenata pripovjedačevog jastva. Ovaj je roman stoga moguće čitati i kao psihoterapijsku seansu u pokušaju rekompozicije pripovjedačevog osobnog identiteta, osvještavanja (zaludnosti) njegove podsvjesne potrage za izgubljenim vremenom i svijetom, za ocem koji je to sve mogao biti, dati ili stvoriti.
Na taj način sin od lika u romanu postaje pripovjedač koji si daje odnosno prihvaća zadaću da pokuša kroz tu odmaknutu točku gledišta pripovjedača (ali, naravno, ne sveznajućeg) razumjeti i upoznati oca neznanca kroz neizravna svjedočenja očevih prijatelja – sudionika njegovog egzistencijalnog iskustva. Mingas je do sada objavio zbirku pesama, dve zbirke kratkih priča, a njegov roman "Samo smo se igrali" objavila je "Geopoetika" prije tri godine. Pored Mingasove knjige, ta izdavačka kuća je za protekle tri godine objavila još četiri naslova grčkih pisaca: "Književnu geografiju" Anastasisa Vistonitisa, "Traganje" Nikosa Temelisa i "Nova era" Vasilisa Aleksakisa koji živi u Francuskoj i piše na francuskom jeziku.